| < | rujan, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (2)
Komentari da/ne?
Igre.hr
Igrajte najbolje online igre i igrice
______________________________
Život je ples
_____
___
ples na žici
______________________________
_______________________
LINKOVI:
- SESTRINSKI BLOG
- CATCHER
- SCOUSER
_______________________
E-mail:
_______________________
SOLIDARNOST NA DJELU
Pozove mene neki dan na red moja najdraža.
- Edo, pa daj mi već jednom popravi onaj štrik na balkonu, nemam više na kaj metati veš!
- Kak nemaš, imaš tri štrika, ne jedan.
- Da, ali nas je četri i ovo mi je malo.
Odem do balkona baciti pogled. Stvarno, jedan kotačić nije se vrtio i konopac za rublje se zaglavio.
- Čuj, a da ti kupim onu spravicu za sušenje kaj se metne na zid kupaone? Super ti je stvar!
- Neću! To mi je bez veze, zauzima puno prostora.
- A onu sušilicu s puno žica. Ono ti je genijalno, možeš je staviti gdje hoćeš, a i jeftina je.
- Nema šanse, ja najbolje znam kaj je meni genijalno. Izvoli mi srediti štrik na balkonu!
Pobijedila je i ja sjednem da razmislim. Za popravak, trebao mi je drugi kotačić i ja se, nakon desetak minuta mozganja, sjetih da sam ga imao negdje u podrumu.
Svaki put kada se uputim dolje, u podrum, znam što će me dočekati. U svom polustoljetnom životu selio sam se nekoliko puta i sve stvari za koje sam mislio da će mi nekada zatrebati bile su tu. Stajao sam na ulazu i nemoćno gledao pretrpanu šupu punu stare krame. Gdje ću tu naći kotačić? Odakle da počnem? Onda se u meni probudio onaj stari hrvatski praiskonski inat i prkos.
“E, sad mi je stvarno dosta“, pomislih. Sve što mi ne treba ide u smeće! Ali, kako odrediti što mi ne treba? Jednostavno, bacit ću sve one stvari za koje nisam ni znao da su tu dok ih nisam ugledao. Stajao sam pred gomilom i odmjeravao situaciju.
Recimo, ovaj stari tepih; k vragu, pa vučem ga sa sobom još otkako smo se prvi put preselili. Doduše dobar je i uzeli smo ga na naš prvi kredit. S jednim dobrim čišćenjem bio bi kao nov… Ali, ako ga bacim moja bi se ljubav mogla opasno naljutiti. Ne, neka tepiha, onako smotan nije zauzimao puno prostora. Dječji drveni krevetac. Rastavljen i složen stajao je uz drvenu pregradu. Što će mi, pa ja svakako neću više imati djece. Da, ali oboje mojih miljenika spavalo je u njemu, bio mi je više nego draga uspomena. Osim toga, tko zna, bio je odlično uščuvan. Eh, kako bi lijepo bilo jednog dana pričati unuku: „Znaš mali, i tvoj tata je spavao u ovom istom krevetiću.“ Neka kinderbeta, nek stoji.
Sanjke. Velike metalne s drvenom sjedalicom. Što će mi one, pa snijega nema već godinama. Ako i napada, traje dan-dva, pa se rastopi. Hm, a možda ga još i bude, tko zna, ova klima je skroz poblesavila. A i skupo sam ih platio. Ništa, neka i one stoje, nikome ne smetaju.
Gume za automobil, zimske, komada četiri plus dvije s felgama. S njima stvari stoje isto kao i sa sanjkama. Nisam ih upotrebljavao barem pet-šest godina. Jest da zauzimaju brdo prostora i smrde, ali tko zna, gume su skupe i nikad ne znaš kad će ti zatrebati. A mogu ih i prodat…
Bilo je tu nekoliko crnih vreća s dječjim igračkama velike sentimentalne vrijednosti, nekoliko kutija uredno složenih skripti i bilježnica još iz srednjoškolskih dana moje najdraže. Zatim velika krletka pokojnog Kikija u kojoj je još uvijek visjela sipina kost, akvarij od sto dvadeset litara s kompletnim priborom, moje stare drvene skije i kožne Adidas klizaljke, hokejke. E, to se ne dira!
Dalje, bilo je tu alata, željezarije, drvenih i metalnih letvica, nekoliko okvira za slike i plafonjera. Sa suzom u oku pomilovao sam stari bakin luster, očevu pisaču mašinu marke Mercedes i našu prvu mikrovalnu pećnicu. Još je bila dobra.
Stare boje za drvo i željezo nisam mogao baciti jer je u posudama nešto bućkalo, vjerojatno su još itekako bile upotrebljive, isto kao pola boce razrjeđivača s kistovima za farbanje. Bilo je tu još nekih pipa, cijevi i tako, ništa posebno, ali još uvijek vrlo korisno. Onda sam se sjetio zašto sam sišao i u ladici prastarog nahtkaslića napokon pronašao rezervni kotačić. Dok sam vraćao stvari na svoje mjesto primijetio sam dvadesetak staklenki različitih veličina i sjetno se prisjetio lijepih vremena kada je moja draga puna entuzijazma pripremala zimnicu. Danas se to više ne isplati.
Eto što ću baciti, odlučio sam napokon. Još samo da pitam gospodaricu i sve je riješeno. Nazovem je mobitelom.
- Čuj, imaš ovdje brat bratu preko dvadeset flaša od zimnice. Samo mi smetaju u šupi, da ih bacim?
- Mili, jesi ti meni pronašao onaj kotačić?
- Jesam.
- Onda lijepo ostavi moje flašice na miru i ne troši impulse na bedasta pitanja. I požuri gore, imamo goste.
Praznih ruku vrebao sam na vratima šupe. Nešto sam morao baciti, ali što? Onda ugledam staru okrhnutu mliječno bijelu kuglu od plafonjere, iz kupaonice starog stana. Odahnem s olakšanjem.
Zdenko je bio najmlađi od dvoje braće moje najmilije supruge, a stanovao je u stanu kod svoje žene Mirjane, odnosno njene majke, udovice. Mirjana je pak bila smirena i strpljiva ženica, starija od Zdenke dvije godine i nekako sam uvijek osjećao da točno zna što hoće u životu. Kao što je Mirjanina mama vodila nju nakon prerane smrti njena oca, tako je i Mirjana polako, ali sigurno i uporno vodila mog šogora kroz život. Nisu baš bili najsretniji što moraju s nekim dijeliti stan, ali izbora nije bilo. Mama je bila zakon u kući i njena je riječ uvijek bila posljednja. Bila je od onih roditelja: „Djeco, stvari vam stoje ovako - sve ovo što imam je vaše, ali u tome ćete uživati tek kad mene više ne bude i šlus!“ To što je bila fenomenalno zdrava, bistra i pokretna nagovješćivalo je Mirjani i Zdenku dug period čekanja do ostavinske rasprave.
Mojoj dragoj bilo je žao brata koji je živio pod stegom i ponekad bismo ih nedjeljom pozvali na zajednički ručak. Naravno, bez mame. Za razliku od starijeg brata koji je imao petero, Zdenko je bio bez djece i ručkovi s njim i Mirjanom bili su nam prava pjesma.
- I, kak šupa? – Zezao je Zdenko dok smo se pozdravljali.
- A kak, šupa ko šupa. Kad god je odem dole raščistiti, na kraju u kontejner bacim jedva pol plastične vrećice. To ti je valjda neko prokletstvo…
- A ti bi bacio moje flašice za zimnicu, majstore? – Javila se moja ljepša polovica. Iako u kuhinji, čula je svaku riječ.
- Pa što će ti to staklovinje, draga, samo nam smeta.
- Samo ti pusti moje staklenke na miru, bolje pobacaj onu svoju starudiju, pa ćeš u šupi moći igrati nogomet.
Sjeli smo za stol. Dok je grabio mirisnu juhu, Zdenko se zanimao.
- Staklovinje? Kaj, flaše za zimnicu?
- Ma da. Ionako nitko pametan danas ne pravi zimnicu.
- Misliš? Da ti znaš kakve sam ja okupacije imal s punicom, stari, ovo tvoje je dječja radost.
- Kakve?
- Daj Zdenko jedi, posle buš pričal. – Prekinula ga je Mirjana.
- A ne, ovo ti moram ispričati. Gle, ti znaš da mi u stanu imamo onaj ogromni balkon. E sad, taj ti je balkon bio pun teglica, od onih najmanjih, pa do onih velkih od pet litara, onih za krastavce. Znaš, dok se još kupovalo u Mađarskoj. Valjda nekih petsto komada. Onda tetrapak. Sećaš se da su nekada i mleko i sokove prodavali u tetrapaku?
- Aha.
- E, pa tih je tetrapaka bilo još iz dalekih socijalističkih vremena. Stotine i stotine uredno složenih kartonskih tetrapaka. I onda novine. Stari Večernjaci, pa ja mislim još iz osamdesetih, sve do onog broja i datuma kada mi je umrl tast. Sve ti je to moja draga punica držala uredno složeno na balkonu. A mi ti imamo ogroman balkon. E. i jednoga dana ja joj predložim da sve to pobacamo, kao, da imamo više mjesta, a i ljepše je. Znaš što? Poludila je! Da što ću ja njoj u njenoj kući delati reda, da što ja mislim tko je tu gazda, da je ona to skupljala godinama i tak. Posle toga nije pričala sa mnom mesec dana.
- I?
- E, onda je prošle godine, sećaš se, doživila onaj mali moždani i završila u bolnici. Ja sam se odma setil balkona. Izvrsna prilika, sad bum pobacal sve one pizdarije.
- Nije te bilo frka?
- Ma daj, mislil sam ovak, ak baba preživi...
- Zdenko! Kak se to izražavaš?! – Prekorila ga je ljutito Mirjana. Njoj ta priča i nije baš legla.
- Kaj Zdenko? Kaj? Kolko si mi put rekla da i tebi ono smeće smeta, ha?
- Da, ali za tebe moja mama nije baba!
- A nije bogme ni curica! Nek, da ti nastavim. I tak, mislim si ja, ak moja najdraža punica... – Tu zastane i prkosno pogleda Mirjanu koja ga je strijeljala pogledom. - ... preživi, doći će doma i kad vidi da nema flaša i tetrapaka malo će šiziti i to je to. Stvar je napravljena i gotovo. U najboljem slučaju će je šlag ponovo strefiti i ak bude malo sreće...
- Zdenko! Pa jesi ti normalan?! Kaj je tebi? Ona je moja mama, zaboga! E, ovo stvarno...
- No dobro, kaj se srdiš? Pa znaš da se zezam...
- Zezaj se ti sa svojom mamom, moju pusti namiru!
- Dobro, ipak si malo pretjerao. – Umiješao sam se. – Nego, daj pričaj dalje, kaj je bilo onda?
- Pa ništa, odem ti ja u firmu i uzmem Tamića, onog malog, dvotonca. Računam, je da toga ima, ali valjda bude sve stalo na kamiončić. Dođe šofer, sparkira makinu ispred ulaza i ja počnem nositi. Stari moj, nateglil sam se ko kreten. I nikad kraja, samo nosi, i nosi, i nosi...
- Dobro, i?
- I tak ti ja nosim kad evo ti neka baba ispred kamiona. Pita: „Sused, kaj vi to sve hićete?“ Ja velim da da. Kaže ona; „A mogu si ja nekaj prebrati? Vidim ima tu korisnih stvari…“ Samo vi nosite, velim ja njoj, bude manje na kamionu. Nosim ja dalje, nosi i ona baba sebi u susedno stubište, kad evo ti druge. „Čujte, a je l' bi si i ja nekaj mogla zeti? Par teglica i malo tetrapaka, nebum puno puno.“ Samo vi dajte, gospođo, velim zadovoljan. Opet ja nosim, eto ti još jedne, pa još jedne i tak, stari moj, ja na kamion, babe s kamiona, pa ravno u svoje haustore, ko hrčci. Na kraju, kad je sve bilo gotovo, dođe šofer iz obližnjeg kafića. Gleda onu hrpicu staklenki, malo tetrapaka i nešto novina koje sam složil do kabine i smije se. Veli: „Je l' vi to mene zajebavate, gazda? Pa ovo ste sami mogli ponijeti u dvije vrećice. U čemu je štos? Da nije ovo neki radioaktivni otpad?“ Nije mi se dalo još i njemu objašnjavati što se dogodilo. Lijepo sam mu platio i on ode. Nikad valjda nije lakše zaradil u fušu.
- I, kaj je bilo kad se zmaj vratil iz bolnice?
- Edo, kakve su ti to riječi? Daj malo poštovanja! – Skočila je sad moja žena. Bila je solidarna s Mirjanom, naravno.
- Oprosti Mirjana, šala-mala, imam i ja punicu, bez brige. – Smirivao sam stvar. Zdenko je nastavio.
- Čuj, možete si samo zamisliti urnebesa kad se stara vratila. Katastrofa! Da nije bilo tableta, sigurno bi riknula – pardon, umrla. Bilo je tu svašta, i bijesa, i suza, i proklinjanja, i preklinjanja, i sve zajedno, a onda kada je oluja bila na vrhuncu, dogodilo se čudo.
- Kakvo čudo?
- U posjet joj je došla suseda. Ista ona baba iz susednog stubišta kaj je pokupila one flaše.
- Ma daj!
- Aha! Stari moj, to još nisam videl. Moja joj se punica požalila kaj sam joj napravil, a baba - ni pet ni šest nego doma. Za vuru vremena vratila je na naš balkon sve kaj je skinula s kamiona. I pazi sad! Malo iza toga evo ti još jedne babe, pa još jedne. Nose babe ko oni mravi u Amazoni, jebote. I na kraju, do osam navečer sve, ali baš sve ono smeće kaj su odnesle uredno su vratile i složile na balkon. I sad mi je nekak ta hrpa bila još veća nego prije. Vjerojatno su babe dodale i nekaj svojeg.
- A punica?
- Niš, eno je doma, sretna i vesela. I zdrava ko dren. Znaš kaj mi je neki dan rekla?
- Kaj?
- Veli, Zdenko, ni u snu se nisam mogla nadati tak dobrim susedima, ali bogme ni tak zločestom zetu. Nisam ni sanjala da si takav. Ak misliš dobiti ovaj stan, grdo se varaš!
Završio je priču i odgurnuo tanjur.
- Vražja baba!
- Zdenko!?
- A kaj Zdenko?! Kaj!
Copyright © 2010. by Eduard Pranger
Zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
01.09.2010. u 14:16 sati | 4 Komentara | Print | Link | Na vrh
MOBITELI NAŠI SVAGDAŠNJI
Kada su u ove naše predjele došli prvi mobiteli, oni veliki nezgrapni ružni aparati, ljudi su bili iskreno zbunjeni. Što to kome uopće treba? Nanašati uokolo nekakvu radio stanicu i praviti se važan? Pa ima govornica na svakom uglu. Ubaci novčić i telefoniraj, brate, koliko ti drago. Tada je to s mobitelima bilo baš kao dalekih šezdesetih s televizorima, svaka ulica imala je po jedan ili dva aparata. Dakle, i da si skupio pare da ga kupiš, to ti vrijedi kad nemaš koga zvati?
Sjećam se predobre Reisingerove karikature i njegovog Pere kojem Cigo, ulični čistač cipela (a bilo ih je još u to vrijeme!), jednom rukom glanca cipele, a drugom na uhu, kao pravi poslovni čovjek, drži veliki mobitel s dugačkom izvučenom antenom.
Da, tada su ljudi ismijavali prve vlasnike mobitela dok je danas, samo desetak-petnaestak godina kasnije, situacija obrnuta, ismijavaju se oni koji tu spravicu nemaju.
U redu, ne kažem da je baš to razlog zašto sam ga napokon i ja odlučio kupiti, ali dosadili su mi oni blesavi pogledi kad me netko koga sretnem na ulici, a koga dugo nisam vidio, pita za broj mobitela, a ja velim da ga nemam. Onda se taj netko, odlazeći, okretao za mnom kao za nekim čudakom ili idiotom, tako da mi je sve bilo neugodno.
U posljednje vrijeme, dok ga nisam kupio čak sam i lagao da su mi ga ukrali, eto do kuda je to došlo s tim mobitelom. I sada ide priča.
Dobro izbombardiran sa svih strana jeftinim tarifama i jednostavnim pristupom, eto i mene kako napokon stojim u redu i čekam svoj aparat. U prodajnom centru, kao u nekoj crkvi, mir i svečana tišina. Sve u mramoru i staklu. Vani plus trideset, a unutra fino hladno, kao u raju. Na zidovima veliki plazma ekrani bešumno vrte reklame. Ljubazne prodavačice podsjećaju me na stjuardese u avionu, mlade, lijepe i sisate, sve obučene u iste elegantne duboko dekoltirane bluzice i kratke suknjice. U ovo doba rastuće paranoje od pedofila strah me je i pogledati ih!
Usluge idu brzo, jer radi se na nekoliko šaltera. Dva visoka mladića u tamnim odijelima, očito nadzornici, kruže uokolo kao orlovi i gledaju da negdje nešto ne bi zapelo.
Ispred mene stoji starija gospođa, zapravo podosta starija. Prodavačica joj s mnogo takta i strpljenja objašnjava funkcije aparata.
- Vidite gospođo, ovaj gumb je za sve. Kada njega stisnete, otvori vam se prozorčić s menijem i onda birate što god želite. Ako hoćete napisati poruku pritisnete na ikonicu s pismom, ako...
- Ikonicu? Kaj je to ikonica, ovo malo crveno?
- Ne, to je tipka kojom gasite aparat. Ikonica vam je sličica. Evo ova.
- A ako hoću nekog nazvati?
- Ništa, samo otipkate broj, s predbrojem, naravno, i stisnete ovu zelenu.
- Aha. A kad mene netko nazove, kaj onda stisnem?
- Isto ovu zelenu.
- Onda je ova zelena za sve?
- Pa nije baš...
I inače, na sva pitanja djevojka se samo smješkala i strpljivo odgovarala. Gledao sam ispod oka još desetak minuta kako babetini strpljivo objašnjava osnove telefoniranja.
Bože dragi, pomislih, koliko strpljenja u tom mladom stvorenju. Nevjerojatno, jer meni se sve ono što joj je ispričala učinilo baš jednostavnim i logičnim. Napokon stara žabetina ode.
- Izvolite?
- Ja bi kupio mobitel.
- Koji model vas zanima?
- Pa neki novi, najnoviji.
Izvalim nehajno i s dosadom u glasu. Nakon one torture s babom otprije nekoliko minuta, odlučio sam curu poštedjeti muka i prijeći na taktiku "znam sve o mobitelima". "Imam vremena na pretek", pomislim: "Mogu sve to savladati i doma. Pa zato i postoje uputstva, ne?"
- Jeste li već naš pretplatnik?
- Ne.
- Dobro, koju biste tarifu uzeli?
- Pa, koje imate?
- Za vas osobno ili za firmu?
- Za mene.
- Evo, imamo ovu običnu s pretplatom, imamo obiteljsku, "Simple" i "Atraktive". Ukoliko ne želite pretplatu, baš imamo akciju gdje jeftino...
- Kakva vam je to obiteljska?
- Mislite na paket "Najvažnija je obitelj"? Pa baš i za njega imamo akciju, do kraja tjedna. Ovako, ugovor je na 36 mjeseci, a morate uzeti najmanje dva aparata i potpisati plaćanje trajnim nalogom uz tarifnu garanciju. Svi vaši razgovori unutar obiteljske mreže su besplatni.
- Znači, nazovem ženu i mogu s njom pričati besplatno koliko hoću?
- Upravo tako, gospodine.
Iskreno, osim ovog besplatnog razgovaranja s mojom dragom nisam imao pojma o čemu priča, ali sam se pravio kao da sve ostalo razumijem.
- A koliko to košta?
- Pa takav paket vam je jednu kunu.
Jedva sam se zadržao od smijeha. Mislio sam da me zafrkava.
- Kunu?
- Pa da! – S oduševljenjem je treptala dugim trepavicama. – I možete izabrati koje god aparate želite, jamstvo je godinu dana.
- Jednu kunu velite? Jednu? Onda mi dajte 500 paketa, baš imam kod sebe tisućicu!
Smijao sam se veselo. I ona se nasmijala. Nisam znao zašto, ali osjetio sam da se iza te kune nešto skriva, mene nisu mogli samo tako preveslati. Postao sam podozriv, jer znao sam – trgovci su vragovi s milim licem.
- Onda, što ćete uzeti gospodine?
- A što još imate, osim ove obiteljske. – Izbjegao sam zamku broj jedan.
- Imamo nekoliko drugih paketa bez pretplate, ali na bonove.
- Kakve bonove?
- Pa one od 50, 100 i 200, naravno. Koliko kupite, toliko i potrošite.
- Znam, znam. – Lagao sam. – A ima li tu kakva akcija?
- Ima naravno, mi vam uvijek imamo akcije. – Smješkala se vedro i zarazno. I ja sam se smijuljio.
- Evo, na primjer naš "Flexy King" paket. Mobitel po vašoj želji plus 1200 kuna bonusa.
- Kako to?
- Pa, potpišete ugovor na 60 mjeseci i idućih pet godina na vaš račun pristiže po 20 kuna mjesečno.
- Pet godina, a samo 20 kuna? Pa za pet godina 20 kuna vrijedit će jedan razgovor, ako uopće još i budu kune...
Nekako sam osjetio da sam za dlaku izbjegao i drugoj zamci. Cura se malo zarumenjela.
- Ja vam to ne bi znala gospodine, ali ako ne želite "Kinga" onda za vas imamo "Lite Magic" paket.
- A što je to? – Premještao sam se s noge na nogu.
- Aparat po želji plus ugovor na godinu dana i bonus od 600 kuna.
- Koliko to košta?
- Ovisno o aparatu. – Milo se smiješila i dalje.
- A kakve aparate nudite?
- Sve koje imamo u prodaji.
- Koji su to?
- Nokia, Simens, Sagem, Erikson, Motorola...
- Dobro, a koji je najbolji?
- Pa, sada trenutno imamo najnoviji model Nokie 6262 XN 90.
- Što taj sve ima?
- Osim osnovnih funkcija ima GPS, MP5, Video playback...
- Dobro, ne bi baš taj. Možda nešto jednostavnije...
- Onda Sagem? On vam ima i kameru 1,3 megapixla.
- Čega?
- Pa rezolucija kamere vam je...
Iza mene već neko vrijeme čuo sam opasan mrmor ljutite gomile u redu i ja je prekinem.
- Gledajte, gospodična. Dajte vi meni nešto obično, ne preskupo, bez pretplate i na bon. Nešto jednostavno, kao što ste rekli. Ono... Koliko imam - toliko potrošim.
- A tako? Nema problema gospodine, evo, za vas imamo "Extra Lite" paket...
- Ma gledajte, ne bi ja nikakve pakete, dajte vi meni neki aparat do tisuću kuna i to je to.
Koliko god je njoj laknulo, vidio sam, laknulo je i meni, a bogami i ekipi koja je stajala iza mene. Igra je završila i napokon - maske su pale. Ponudila mi je jedan prosječan Sagem model i objasnila mi osnovne funkcije. Platio sam i s velikom kutijom u elegantnoj vrećici izišao. Vani, sunce je raskošno sijalo, a ja sam napokon imao svoj mobitel.
* * *
Dva mjeseca kasnije, baš kada sam uz dosta muke uspio svladati skoro sve funkcije, mobitel se pokvario. Jednostavno, tako se zagrijao prilikom punjenja da sam mogao na njemu ispeći jaje. Prošitao sam negdje da bi to moglo biti opasno, pa sam potražio račune i garanciju te nazvao servis. Nakon desetak minuta napokon sam dobio nekoga tko me je bio voljan saslušati.
- Dobar dan, meni se pokvario aparat, pa vas zovem zbog reklamacije.
- Recite, koji je aparat?
- Sagem.
- Kad ste ga kupili?
- Prije dva mjeseca.
- I?
- Što i? Pa ne radi više.
- Kako ne radi?
- Lijepo, stavio sam ga puniti, zagrijao se i zagasio.
- Kako zagasio?
- Sam od sebe.
- I ništa?
- Ništa.
- Čudno.
- Što je čudno?
- Ništa, samo kažem. O.K., donesite ga ovdje.
- Kada?
- Kad god hoćete, mi smo tu do osam navečer. Donesite i sve papire, račune i to.
- A gdje ste vi točno?
- Znate gdje je Mamutica? Naselje Travno, preko Save...
Servis sam jedva pronašao. Neka neugledna radionica u ogromnoj zgradurini sa stotinu prolaza i ulaza, u Novom Zagrebu. Nikad mi nije bilo jasno zašto, nakon toliko godina Novi Zagreb još zovu novi. Pa tamo bi više od pola zgrada već trebalo srušiti, da se od starosti ne sruše same od sebe.
Ušao sam u malu zagušljivu prostoriju pretrpanu aparatima. Bilo je tu svega, od starih videorekordera i glazbenih linija do telefonskih aparata i mikrovalnih pećnica. Čekao sam dobrih desetak minuta dok se iza paravana nije pojavio velik čovjek u plavoj kuti. Pozdravili smo se i ja sam stavio aparat na pult.
- I velite, uključili ste ga u punjač i on se ugasio?
- Da.
- Samo tako?
- Pa da. Zagrijao se i gotovo. Gecrk!
- Kako se zagrijao?
- Jako.
- Aha, a ga niste uključili u neki drugi punjač? – Gledao me ispitivački, prodorno.
- Nisam. - Gledao sam dolje u svoje ruke s nelagodom. Trudio sam se govoriti što tiše.
- A jeste ga nekome možda posuđivali?
- Ne.
- Sigurno?
- Nisam, sigurno. Pa valjda bi ja znao da sam ga nekome posudio...
Opet me je gledao sa sumnjom.
- Dobro, samo pitam. Znate, čudno mi je zato što baš ovi aparati imaju odlične baterije. A nije vam slučajno ispao?
- Ne.
- Imate male djece doma?
- Nemam, moja su djeca velika.
- Ovo je baš čudno. Recite, da nije bio na nekoj vlazi, pao u vodu ili nešto slično?
Ovo me je ispitivanje malo nasekiralo, pa sam se ohrabrio.
- Ne, ništa od toga. Ja vozim Opela.
- Kakvog Opela?
- Astru.
- Ne razumijem. Kakve to veze ima...
- Ima! Pa sve ste me ispitali, osim što vozim. Možda vam je to ključan podatak.
Nasmijao se kiselo. Vrtio je mobitel po ručerdama, pa izvadio uložak baterije i stavio drugi, svoj.
- E ovo je stvarno čudno... – Čelo mu se jako namrštilo, više nego prije.
- Što?
- Pa taj vaš mobitel. Ovo još nisam vidio...
Gledao me ispod oka. S osjećajem blage ljutnje, ali i tihe krivnje jedva sam čekao da izađem van. Spas je došao iznenada.
- Ništa, ostavite ga tu, pa ćemo vidjeti. Nazovite za sedam-osam dana, imamo gužvu.
Točno tjedan dana kasnije nazvao sam servis.
- Dobar dan, zovem zbog svog mobitela.
- Kojeg mobitela, gospodine?
- Sagem, ostavio sam vam ga prošli tjedan.
- Gospodine – s izuzetnom dosadom u glasu započeo je moj sugovornik. – Znate li vi koliko mi imamo mobitela na popravku? Tisuće! Prezime?
Ja mu odgovorim i on se javi nakon 5-6 minuta traženja.
- Aha, pronašao sam. To ste bili vi s onim vašim mobitelom?
- Da. – Nakon tjedan dana onaj dobro poznati sjećaj krivnje mi se vratio.
- Još ništa, gospodine. Nazovite u ponedjeljak, nego recite, da niste vi sami otvarali taj mobitel i prčkali po njemu? Ili je možda netko drugi?
- Ne, ja se ne razumijem u elektroniku.
- Pa da, zato i pitam. Znate, tu mi nešto smrdi... Kao da ga je netko već otvarao, ha?
- Nije nitko, časna riječ! Pa rekao bih vam...
- Dobro, dobro. Javite se u ponedjeljak.
U ponedjeljak mi se javio neki drugi glas. Procedura traženja se ponovila i čovjek se nakon dužeg vremena javi.
- Čujte, kolega je ovaj tjedan uzeo bolovanje, a on je radio na njemu. Nazovite prije vikenda, možda dođe.
- Pa zar niste vi jedan te isti servis?
- Jesmo gospodine, ali svatko ovdje radi svoje poslove. Ja se u njegov ne bi miješao. Ako je nešto započeo neka to i dovrši.
Bilo je tu neke logike.
U petak sam dobio odgovor da nazovem u ponedjeljak, a u ponedjeljak da je kolega još na bolovanju jer ima bruh, pa neka nazovem sredinom tjedna. U četvrtak sam napokon saznao da razgovaram s Markom koji ionako ima posla preko glave, a da je moj majstor Franjo dobro, ali da je uzeo par dana godišnjeg koji mu je ostao još od prošle godine. Na Krku je sa ženom. Savjet: nazvati drugi tjedan.
Sedam dana kasnije.
- Dobar dan, ja sam Pranger, u vezi onog mobitela vas zovem...
- Aha, to ste vi. Čujte imamo problem, vaš Franjo je dao otkaz i sada sam ja ovdje sam. Gazda je obećao da će do kraja tjedna pronaći nekog, pa ćemo napokon riješiti i vas. Malo strpljenja, molim.
Dok je govorio ja sam na prste računao koliko je moj aparat već tamo.
- Lako je vama pričat, ali nisam ja kupio mobitel da stoji kod vas, razumijete? Još malo pa će kod vas biti duže nego što je bio kod mene!
- Da? A kako je meni? Pa je l' vi znate da sam ja ovdje sâm! Sam samcat! Cijela radiona je na meni! – Sad je već bio ljut. Bilo mi je žao čovjeka i pokušao sam smiriti duhove.
- Čujte, a da ja taj mobitel odnesem nekom drugom?
- Možete, ali onda ćete platit. Mi smo jedini ovlašteni servis.
- Za cijeli Zagreb?
- I Zagreb i okolicu.
- Pa dajte mi drugi mobitel, novi. Ovaj je ionako radio samo dva mjeseca.
- Ne, prvo moramo detektirati kvar, pa ako je nešto što se ne da popraviti, možda tek onda.
- Pa dajte onda već jednom detektirajte taj prokleti kvar! – Malo sam izgubio živce.
- A što mislite da radimo cijelo ovo vrijeme?! – Opet sam ga naljutio. – Franjo je zaribao, a ne ja! Franjo! Vaš Franjo!
Nije imalo nikakvog smisla da mu objašnjavam da to nije bio moj Franjo, da tog čovjeka u životu nisam vidio.
- O.K. Dobro. Polako. – Spustio sam loptu na zemlju i pokušao zabiti gol.
- Kad onda da vas nazovem?
- Ovako, gazda je rekao da već nekoga ima, nekog klinca. Najbolje bi bilo da nazovete drugi tjedan, onda će se već nešto znati.
U ponedjeljak je Marko bio dobre volje, a to je i meni bilo drago.
- Čujte, mali je tu i radi punom parom. Vaš će mobitel pogledati već sutra, pa ćemo napokon znati što je. Oprostite zbog svega ovog, nije do nas...
- Neka, nema veze, glavno da je stvar krenula.
U petak sam prvi puta razgovarao s malim Milivojem, mojim novim mehaničarom. Mlad dečko, pristojan. Nakon što sam mu objasnio da je mobitel krepao sam od sebe, uvjerio ga da nitko drugi nije prčkao po njemu, da doma nemam male djece i tek kad sam se zakleo da mi nije pao u vodu, malo se primirio.
- Čujte, ta stvar s vašim mobitelom je jako čudna – objavio je svečano.
Saznao sam onda od njega i da se mobiteli za istočno tržište izrađuju u Mađarskoj od puno jeftinijih dijelova i lošijeg materijala, a da je softver pun bagova, ma što mu to značilo.
Znao sam da nešto definitivno nije dobro s tim mojim mobitelom, ali bio sam strpljiv. Napokon, mjesec i po nakon što je moj aparat prvi puta prešao Savu i ušao u servis, Milivoj mi je javio sretnu vijest – da mogu doći po njega. Napokon!!
- Čujte, stvar je bila toliko komplicirana da je bolje da vam o tome i ne govorim, ionako ne biste ništa razumjeli. Jednostavno, sada radi i to je najvažnije. Vidimo se sutra!
Nakon što sam drugi dan rano u jutro, zahvalan do neba, u Kamenitim vratima našoj Gospi zapalio jednu debelu svijeću, dečkima sam donio butelju vina neka se počaste i zadovoljno napustio servis. Isti dan, isto to popodne, vratio sam se natrag. Milivoj je bio iskreno iznenađen i čak mi ga je bilo pomalo i žao.
- Gospon Pranger, ja to stvarno ne razumijem! Pa vidjeli ste da je kod nas radio normalno. Jeste vi nešto kopali po njemu možda? Nije vam slučajno pao?
- Ne – ponosno sam izjavio.
Marko je bio još mlad i zelen, a ja beskrajno strpljiv, smiren i pun razumijevanja.
- Ja to jednostavno ne razumijem!
- Ne razumijem ni ja. Nego recite, što ćemo sad?
Milivoj je bio sam i nije znao odgovor. Rekao je da ne brinem, da će on razgovarati s Markom čim dođe i da nazovem sutra. Ujutro, pun nade, slušao sam Marka. Bio je odlučan i to mi se svidjelo. Predložio je nešto novo..
- Poslat ćemo ga u centralu.
- Kakvu centralu?
- U Sloveniju, tamo je glavni servis za Sagem, mi smo samo kooperanti. Ako oni ne riješe problem onda ćemo vam zamijeniti aparat za novi.
- A ja? Što ću ja do tada?
- A što da vam kažem?
Dva tjedna kasnije došla je jesen. Zeleno lišće zamijenilo je ono žute, smeđe i crvene boje. Moj mobitel nisu zamijenili, samo su ga opet popravili.
- Evo ga, radi! Kao nov! – Veselio se Milivoj kao malo dijete.
Meni nije bilo do veselja. Sumnjičavo sam vrtio aparat po rukama. Izvana je jadnik izgledao isto, ali tko zna što su mu sve Slovenci napravili iznutra. Nekako sam već bio i emotivno vezan za nj, kao za nekog bolesnika. Ono, kao kad u američkim filmovima gledate neko dijete koje je raspoloženo, veselo, igra se i izvana izgleda sasvim normalno, a vi znate da boluje od neizlječive leukemije. Baš tako nekako se i meni činio moj mali mobitel, samo nije bio ćelav..
- I mislite da je sada sve u redu?
- Mora biti!
- A ako ne?
- Ma ne može biti da ne bude, bez brige.
- Mislite?
- Gospodine Pranger...
- Ništa, ništa, samo pitam. Za svaki slučaj, da poslije ne bi bilo...
- Nema svakog slučaja. Ovo je sada konačno rješenje! (Tko zna zašto, na pamet mi je odmah pao film "Schindlerova lista".)
Naravno da nije bilo konačno, ali izdržao je dobra četiri dana, osam sati i dvadeset sedam minuta. Onda se, jadnik, ugasio..
- Gospodine Pranger, iscrpili smo sve mogućnosti. Ovako ćemo, tu vam je potvrda da je aparat bio kod nas na popravku i to nekoliko puta. Ovo je servisna primka iz skladišta centrale u Mariboru. Sve ove papire, zajedno s aparatom, računom i garancijom odnesite tamo gdje ste ga kupili i dobit ćete novi.
- Novi? – Srce mi je zaigralo.
- Novi.
- Sigurno?
- Naravno, takva je procedura.
- Kako da vam se zahvalim? – Gledao sam ga kroz suze.
- Nikako, mi moramo zahvaliti vama, na vašem strpljenju.
Iza paravana pojavio se i Marko. Nije znao kud bi s onim svojim velikim nezgrapnim rukama. Gledao je u pod. Scena je bila zaista dirljiva.
- Pa, izgleda da se više nećemo vidjeti... – rekoh teška srca. Primijetio sam da je i njima rastanak teško pao, tâ družili smo se mjesecima.
- Eto... - Marko mi pružao onu svoju veliku toplu ruku. – Valjda je tako moralo biti.
Mene je nešto stegnulo u grudima i jedva sam izustio.
- Hvala vam dečki, bili ste pravi.
Dok sam odlazio, osjećao sam njihove poglede, no nisam se osvrtao. Život ide dalje i sutra je novi dan.
I sada vam neću opisivati kako sam ponovno došao u onaj velebni i raskošni prodajni centar gdje su me dočekale one iste nasmiješene mlade djevojke, ili barem slične njima. Neću vam opisivati legendarno strpljenje koje su pokazale objašnjavajući mi da na žalost na lageru nemaju više Sagem mobitela jer je rasprodan, ali da uz nadoplatu, mogu dobiti izvrstan Motorolin aparat. Da vas više ne zamaram, neću vam niti opisivati da je moj novi mobitel preminuo već nakon nešto više od tri mjeseca, a da je Zagreb te godine, za divno čudo nakon dužeg vremena, prekrio snijeg. I neću vas uopće gnjaviti opisivanjem mojih osjećaja kada sam u servisu u Velikoj Gorici specijaliziranom za popravak Motorola pronašao Franju, mojeg Franju, istog onog Franju koji je imao bruh.
Mogu vam samo kazati da je on sada dobro i da se silno obradovao što smo se napokon i službeno upoznali i što smo se, tijekom višemjesečnog popravka mog novog mobitela Motorole, ugodno družili. Čak sam mu prošli mjesec bio i jamac za kredit.
Uopće rečeno, moje dosadašnje iskustvo s mobitelima je izuzetno pozitivno i tek sada razumijem one reklame u kojima kažu da mobiteli spajaju ljude.
I još nešto, jučer sam nabavio novi model jednog talijanskog proizvođača. Zašto baš talijanskog? Pa svi vele da su njihovi aparati najlošiji i da se najbrže kvare, a ja sada samo to i čekam!
Copyright © 2010. by Eduard Pranger
Zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
22.08.2010. u 21:17 sati | 23 Komentara | Print | Link | Na vrh
PRAVDA
(Zakon je jednak za sve. Ništa nije tako sveto što se ne bi moglo novcem oskvrnuti niti tako utvrđeno, a da se novcem ne bi moglo osvojiti. - Ciceron (106-43)
Od ranog djetinjstva bili su nerazdvojni. Dijelili su sve, od sendviča do kazni ljutitih profesora za školske nestašluke. Zajedno su primili prve crkvene sakramente i igrali u nogometnim i košarkaškim razrednim momčadima. Podijelili su mučninu prvog pijanstva i batine navijača suparničkog kluba. I prvo ljubavno iskustvo s dvije sestre jednog ljetnog vikenda u jednoj samoborskoj vikendici. Tin i Vice, najbolji prijatelji.
A onda se dogodilo. Pripiti i napušeni zaustavili su na ulici ispred škole nekoliko klinaca i oteli im jedino što su imali; stotinjak kuna i dva mobitela. Dovoljno za nekoliko piva i istražni zatvor. Mogli bismo to nazvati trenutkom nesmotrenosti, gluposti ili jednostavno nezrelosti i razuzdanosti no, njihovo je prijateljstvo zapečaćeno crnim događajem koji će im odrediti daljnju budućnost. Sudbina je odabrala način na koji će se njihovi putovi konačno razići.
- I što ćemo sad – uplakana je žena sjedila lomeći prste – šta kažu na sudu?
- Ništa, dobit će branitelja po službenoj dužnosti. Istražna mi je sutkinja sugerirala da možemo dati punomoć nekom poznatijem odvjetniku, ali da je slučaj jasan, da mu je to prvi puta i da za to, objektivno, nema potrebe. A znaš da smo u kreditima, tko će skupit toliko novca za odvjetnika, reci? – Tinov je otac nervozno hodao gore dolje po kuhinji.
- Samo da ga puste kući, da nije s onim kriminalcima. To nije dobro, ne znam... I škola je u pitanju, pa on je maturant, zaboga Ivo... izgubit će godinu, a onda?
- Pusti Sonja, dobro je, sve će biti u redu. Valjda oni znaju... Vidjet ćemo. Sutra idem socijalnom radniku kojega je sud odredio. Ja mislim da će sud znati procjeniti njegove pobude s obzirom na dob. Ma on je još klinac. Na kraju, napravio je ono što je napravio i za to će mu suditi. Možda je i dobro da vidi kako je tamo, možda ga to nauči pameti. Bit će sve u redu, vidjet ćeš.
- Valjda si u pravu – žena uzdahne zamagljenih očiju. – Najvažnije je da smo sad uz njega. Nije mu lako, jadnom...
- Raniloviću, hoću da mi to središ već danas popodne. Hoću da mali sutra ujutro doručkuje kod kuće, jel' ti to jasno? Samo me zanima koji je sudac. Ponudi što god treba i kome god treba. Nazovi kasnije da vidim što si uradio.
Visok čovjek u tamnom odijelu spustio je slušalicu telefona. Nervozan i ljutit, znojio se. Razveže kravatu i pogleda ženu koja je uplakana sjedila za stolom velikog dnevnog boravka.
- Ajde, ajde Miro, smiri se. Samo da doznam kod kojeg je suca, onda ćemo lako.
- Znala sam ja kuda će ga to odvesti. Pomozi sirotu na svoju sramotu, kažu. Što mu je trebalo družiti se s nekim ko nema ni za kruh? Taj mali Tin je propalica ko i njegov stari. Moj je Vice dobra duša, sve bi dao i podijelio. Ovaj ga mali gad godinama samo iskorištava. Znala sam ja, znala...
Vicin je otac skinuo sako i podvrnuo rukave košulje. Dohvatio mobitel i otipkao broj.
- Ante, ti si? Slušaj. Mali mi je zaglavio u Remetincu. Ma ne, ništa ozbiljno. Daj vidi, ti si kum s onim Eugenom... Da, da, starijim, ne sinom – zastane trenutak slušajući sugovornika, pa nastavi:
- Gledaj, daj ga nazovi, objasni situaciju i neka vidi što je pa ako može nešto napraviti. Opet ti kažem, nije ništa ozbiljno, glupost. A, šta može klinac od osamnaest godina napravit? Krađa nekakva, šta ja znam... Nekim su klincima otimali mobitele i eto, obijest. Ma nije on bio glavni, neki njegov prijatelj… Slušaj, probaj ako mogu odvojiti slučaj da im ne sude zajedno. Da, ajde pa se čujemo. I hvala Ante, znaš da ću ti se odužiti – prekine vezu.
- Eto, vidiš – reče ženi. – Začas ćemo to riješiti. Ajde, prekini više cmizdriti, i mene činiš nervoznim. Smiri se!
Telefon ponovo zazvoni.
- Da? A, ti si. Slušaj, daj nazovi Miću u ured. Da, gore na Pantovčak. Reci da ga hitno trebam i da obavezno svrati do mene popodne. I nazovi donačelnika odjela da mi se odmah javi.
Samo što je spustio slušalicu začuje melodiju mobitela.
- Molim? Aha, Franjić kažeš. Dobro – prekine vezu, pa ponovo nazove:
- Ante, slušaj. Sudac se zove Franjić. Tako samo reci gospodinu Eugenu. I da ono što smo dogovorili stoji. Ma, nema problema... – spusti slušalicu i odahne.
- Eto, jesam ti rekao. Mali je sutra sigurno vani – obriše znoj s čela. Priđe baru i natoči piće do pola čaše.
- A onaj mulac... platit će mi kad ga dohvatim! Čim izađe – reče bijesno.
Pod optužbom za razbojničku krađu već je sedmi mjesec u pritvoru. Za sve je, naravno krivio roditelje. Da su na vrijeme skupili novac i angažirali nekog poznatog advokata Tin bi već odavno bio na slobodi, maturirao i planirao gdje će provesti ljeto. Ovako, uz branitelja po službenoj dužnosti od Božića je u pritvoru. Čeka nemoćno, u neizvjesnosti.
- Mali, spremi se, imaš posjetu – zatvorski se komandir nacerio. – Nije ženska, bez brige. Došla ti je stara...
Mladić se nevoljko i lijeno digne s kreveta i navuče tenisice.
Vozili su se uskom cestom od Sveučilišta St. Gallen, u istoimenom Švicarskom kantonu, prema malenom gradiću u blizini. Otac je došao u kratak posjet sinu koji je nedavno upisao studij menadžmenta. Izašli su na ručak.
- Tata, nisi mi rekao kako je završilo ono s Tinom? – Upita Vice oca.
- A, kako... Šta ja znam. Pravo da ti kažem ni ne zanima me. Znaš da njegovi nemaju para, a advokati koštaju. Ti si imao sreće što je istražna sutkinja odvojila slučaj. Dobro si prošao. Nešto sam načuo da ti prijatelja terete za još nešto. Navodno su ga i prepoznali. Sudit će mu i za neke druge stvari... Ne znam, još je u zatvoru.
Vice je gledao oca ispod oka. Znao je da je stari potegnuo jake veze da ga izvadi. Znao je da stari može sve, da je moćan. Šutke, promatrao je geometrijski uređene šume i proplanke koji su promicali s druge strane stakla automobila. I otac je šutio. Jedini način da sudac odvoji slučaj i da im sude odvojeno bio je taj da policija još nešto natovari Tinu. Kada bolje razmisli, drugog izbora nije niti bilo.
S druge strane pleksi stakla s rupicama sjedio je Tin. Utučen i zbunjen, spuštenog pogleda. Učinilo joj se da je prilično smršavio. Kaže, hrana je loša i malo je. U kantini sve skupo, zarađuju i na zatvorenicima. Još par riječi nade da će brzo izaći, zamolba da mu pošalje barem još dvjesto kuna i da ne zaboravi idući puta donijeti "Čovječe, ne ljuti se". Upravitelj je odobrio.
Petnaest minuta predviđenih za posjete je proletjelo.
Copyright © 2010. by Eduard Pranger
Zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
26.07.2010. u 12:10 sati | 8 Komentara | Print | Link | Na vrh
JUNACI POTOČKE ULICE
Ispričat ću vam, iz prve ruke, priču o ulici, ulici koja je nekad davno bila na periferiji, a danas je pri samom centru grada. Nije ta ulica dugačka, proteže se vijugavo od jednog većeg raskrižja u podnožju brda, pa do vrha, sve zajedno niti pola kilometra. Završava velikom livadom ispred kompleksa napuštene bolnice za plućne bolesnike. Upravo to što je slijepa čini je mirnom, a tridesetak lijepih i uređenih kuća najrazličitijih stilova gradnje, uvučenih u ograđena dvorišta s njegovanim vrtovima i drvoredom starih kestenova, čine je zelenom i pitomom. Jednom davno niz brdo je uz makadamsku ulicu tekao maleni potok koji je iz nekog razloga presušio, pa je od njega ostalo samo suho plitko korito po kojem je ulica i dobila ime.
I što je u svemu tome neobično? Neobično je to što se unazad dvadesetak godina, pa i više, sve u gradu promijenilo, a ta je ulica ostala ista. Rušilo se svugdje uokolo, gradilo i nadograđivalo, preuređivalo i rekonstruiralo samo je ta ulica ostala onakva kakvom su je oduvijek pamtili, mirna tiha i nedirnuta.
Kako je to moguće, upitao bi se poneki slučajni namjernik koji bi u prolazu zastao iznenađen i zadivljen spokojem, mirom i cvrkutanjem ptica u krošnjama drveća. Kako je moguće da u samom centru grada, u tom sveopćem arhitektonskom kaosu zatrpanom automobilima i unakaženom betonom, postoji jedna tako lijepa i pitoma stambena oaza?
Tajna Potočke ulice bila je u njenim stanovnicima i u njihovu neobičnu zajedništvu. Kao i svugdje i tu su se generacije ljudi smjenjivale. Djeca bi se rađala i odrastala, završavala svoje škole i fakultete, zaposlila se i poženila, pa opet rađala svoju djecu, polagano starjela i odgajala djecu svoje djece koja bi pak rasla, školovala se i sve tako u krug. Stvar je bila i u tome što su njeni stanovnici voljeli svoju ulicu i bili su joj vjerni.
Kako to?
Lako. Stanovnici Potočke bili su mudri ljudi, međusobno su se dobro poznavali, poštovali i uvažavali, znali su koliko je važan dobar susjed, jednostavno rečeno, ukoliko bi se pojavio kakav zajednički problem zajednički bi ga i rješavali, a tako su, bogami, odgajali i svoju djecu.
Priča se da je to njihovo zajedništvo započelo davnih dana kada je Zemaljska vlada, još prije onog Prvog svjetskog rata, htjela oduzeti - eksproprirati vlasnicima zemljište jer je baš tu bila planirana izgradnja domobranskih kasarni. U ono vrijeme, Potočka je bila samo jedna obična prašnjava ulica u predgrađu s petnaestak kuća.
Zabrinuti stanovnici ulice prvi su se puta okupili na zajedničkom sastanku u kući izvjesnog gospodina Berglera, u čijem je vlasništvu tada bio najveći komad zemlje u tom kraju. Pogodilo se da je taj gospodin, najstariji stanovnik ulice, sjedio u upravnom odboru carske Vlade za Hrvatsku i Slavoniju, a njegov mladi sin bio je nadinžinir Gradskog građevnog ureda. Slučajno ili ne, nekoliko mjeseci kasnije planovi izgradnje su promijenjeni, a vojarne 25. zagrebačke pukovnije izgrađene su na drugom kraju grada.
Vrijeme je prolazilo, vlasti su se smjenjivale. Prošao je Prvi svjetski rat, a s njime je nestalo i Austro-Ugarskog carstva. Nekoliko mladih ljudi nikada se nije se vratilo u vijugavu ulicu tada već popločenu novim granitnim kockama. Proglašena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba, izniklo je još desetak kuća, a započelo se i s gradnjom bolnice na vrhu brijega. Nenadano, stanovnici Potočke shvatili su da će izgradnja tako velike zdravstvene ustanove njihovu ulicu pretvoriti u vrlo prometnu i da će izgubiti svoj dotadašnji mir. Zabrinuti, ponovno su se okupili u kući Berglerovih. Na žalost, starog gospodina više nije bilo među živima, ali je njegov sin obećao založiti se kod gradskih vlasti da se tamo gore, pri samom kraju ulice, izgradi park i na taj način ulica zatvori za promet. On je to i mogao, ta bio je glavni inženjer u Gradskom stambenom povjerenstvu. Kada se nekoliko mjeseci kasnije, uredbom Gradskog poglavarstva, započelo s izgradnjom spomenutog parka na livadi, stanovnici Potočke još jedanput mogli su odahnuti. Njihov mir bio je spašen.
Šumica u parku lijepo je napredovala, a pojavile su se i prve vjeverice. Vjerojatno su nekim, samo njima znanim putovima, dolutale iz Maksimira.
Prijašnja je država raspuštena, stvorena je nova, ona Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a malo zatim i Kraljevina Jugoslavija. Nekako u to vrijeme ulica je priključena na gradsku kanalizaciju i vodovod, a na pločniku je osvanula gradska rasvjeta. Bilo je prelijepo prošetati se u veće, pod svjetlima uličnih lampi do klupica u parku, sjesti, uz zvuke raspjevanih zrikavaca s visine promatrati osvijetljen Zagreb i punim plućima udisati svjež i mirisan noćni zrak.
No, idila je kratko trajala. Stvorena je Banovina Hrvatska, pa Nezavisna država Hrvatska i započeo je Drugi svjetski rat. I opet su neki mladi ljudi iz ulice bili prisiljeni obući uniformu i staviti se pod stijeg domoljublja. Jednog maglovitog jesenjeg jutra ispred kućnog broja dva zaustavio se kamion. Naoružani ljudi u crnim uniformama razvalili su ulazna vrata i upali u kuću Berglerovih, no njih tamo nisu zatekli. Pretražili su sve kuće u ulici, osim one na broju četiri jer to je bila kuća roditelja jednog mladog ustaškog poručnika. Pregledali su sve, ispitali svakoga, ali uzalud. Bijesni, dolazili su još nekoliko puta i danju i noću, nudili nagrade, prijetili, no bez uspjeha. Gospodin Bergler, njegova lijepa supruga i njihove tri djevojčice kao da su u zemlju propali. Nagađalo se tko ih je upozorio, tko ih je skrivao i tko im je pomogao, no sva pitanja ostala su bez odgovora. Stanovnici Potočke ulice znali su čuvati su svoje tajne.
Rat se približavao svome kraju i u svibnju četrdeset pete u Zagreb su umarširali partizani. Zdanje Berglerovih, kao i nekoliko kuća onih imućnijih vlasnika, zajedno s kućom mladog ustaškog poručnika, nacionalizirane su. Neki stanari su pobjegli, a neki odvedeni u Gračane i nitko ih kasnije nikada više nije vidio. U njihove domove uselili su mladi partijski funkcionari i vojna lica. Tada je Zagreb već imao oko četvrt milijuna stanovnika, a ulica je bila blizu samog centra, na vrlo atraktivnoj lokaciji. Prijedlogom drugova iz Gradskog komiteta, u općini Centar jednoglasno je usvojen zaključak da Potočka mijenja ime u Ulicu heroja Hrvoja Tomičića, mladog profesora koji je početkom rata poginuo u partizanima, a koji je stanovao na broju šesnaest.
To je bila jedina značajnija promjena u idućih pedesetak godina, a onda je umro vođa nove Jugoslavije. Malo zatim proglašena je samostalna Republika Hrvatska, a nekoliko kuća preko noći je, u tišini, iseljeno maslinasto-zelenim vojnim kamionima. Najnoviji rat je započeo i u te su kuće, isto tako preko noći, uselili prognanici. Ulica je još jedanput, negdje pred sam kraj rata, promijenila ime u Ulicu prve hrvatske stranke, a jedna granata – „zvončić“ ispaljena s Banije pala je ravno u park na vrhu brijega. Srećom, eksplodirala je u gustoj krošnji drveta i nitko od djece, koja su se tog sunčanog svibnja tamo igrala, nije stradao.
I posljednji rat je prošao, sve se napokon smirilo. Prognanicima su izgrađene kuće i oni su teška srca napustili ulicu i otišli. Stari vlasnici i njihova rodbina, nakon dugog vremena, mogli su se vratiti na svoje. Gospodin Bergler, već u godinama i udovac, došao je sam. Kćeri su se u Americi poudavale, a on je ipak odlučio starost provesti u svojem rodnom gradu, u svojoj ulici. Vele da je došao i onaj ustaški poručnik, no nitko ga u ulici zapravo nije vidio. Prodao je kuću i vratio se negdje u Južnu Ameriku.
S istoka, vratile su se i one noćne ptice koje su vojnim kamionima, kradomice, prije nekoliko godina netragom nestale, a ulica je opet, pod utjecajem demokratskih promjena, promijenila naziv. Na zadovoljstvo stanara, vraćeno joj je ono staro ime, po onom davno presahlom potoku.
I baš kada je izgledalo da se sve napokon vratilo u normalu, pojavio se problem. U ulicu je doselio nov stanar. Od dalekih rođaka poginulog partizana Tomičića, kupio je staru kuću na vrhu brijega, pored one prekrasne livade. Energično je raskrčio ruševno dvorište, srušio staru i u kratkom roku sagradio novu super modernu kuću, s bazenom. Stanovnici ulice, tko zna kako, saznali su da od gradskih vlasti namjerava kupiti i onu napuštenu bolnicu, i livadu, i park te da s tim zemljištem ima velike planove.
I sada, netko bi možda pomislio da je to već gotova stvar i da je miru i spokoju Potočke ulice napokon došao kraj jer, priča se da su novi stanar i gradonačelnik iz istog sela, da su čak i neki daljnji rođaci, vele, i da je sve to samo pitanje dogovora i vremena, ali ne.
Onaj tko dobro poznaje povijest te ulice, kao ja na primjer, samo bi bezbrižno odmahnuo rukom. Znao bi vrlo dobro što znači ono svjetlo u kući starog gospodina Berglera koje posljednjih tjedana gori do duboko u noć.
Copyright © 2010. by Eduard Pranger
Zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
16.07.2010. u 14:21 sati | 8 Komentara | Print | Link | Na vrh